Dinamo je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava, prije no što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti transformiran u Dinamo, s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu.

Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub, nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub, koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.

Nakon Drugog svjetskog rata, Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Martin Bukovi, kojemu je pomagao maser Franjo Žlof.

Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u Jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović, da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.

U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić, koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.

U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.

Poratno razdoblje

Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah postao članom državne "Velike četvorke", zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom. Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. I pedesete su bile vrhunske godine, u kojima je Dinamo dvaput bio prvak, dok im je 1951. prvenstvo izmaklo na bizaran način, unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.

Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu. Izvanredne je rezultate u Europi postigao tijekom šezdesetih. Dosegao je polufinale Kupa kupova 1961., finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) 1963., da bi osvojio taj prestižni trofej 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.

Pored međunarodnih uspjeha, iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje 1968/69, kad je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima i tu prednost prokockao i ostao samo drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim, pa ni psihološkim faktorima, već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.

Sedamdesete su bile sušno razdoblje, bez ijednog trofeja, s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč odsustvu titula, Dinamova je popularnost bila golema te su modri redovito bio pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke, koja je u prvom kolu 1978/79 pobijedila s 2:1, nastupivši sa suspendiranim Edmondom Tomićem, kažnjenim zbog dva žuta kartona. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.

Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981/82 ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.

Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika, te je po tom kriteriju bio na drugom mjestu u Europi, iza nedostižne Barcelone, čija je masa članova prelazila brojku od 100.000. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. Nakon tog pothvata, idućih je nekoliko sezona Dinamo proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove, vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća, uoči raspada Federacije, kad je dvaput okončao na drugom mjestu, iza tad najjače europske momčadi, Crvene Zvezde.

Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.

Samostalna Hrvatska

Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.

Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.

Do 2006/07, Dinamo je osvojio rekordnih devet ligaških naslova i osam kupova, a novo je državno prvenstvo nadohvat ruke. Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena u veljači 2000.

Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba upravo u tijeku, jer je i prošle sezone u Maksimir donesena dvostruka kruna.

Dinamo je u 1. HNL postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića 1996/97 ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 90 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.

Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Dvaput je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1998. i 1999.) i dvaput u Ligi UEFA (2004. i 2007.). Miris europskog uspjeha već se dugo osjeća i nije daleko trenutak kad će naš klub dočekati proljeće kao sudionik europskih natjecanja.

MOMČADI PRVAKA

	stoje, slijeva: Šifer, Mesić, Vragović, Kinert, Mantler, Bažant, Pasinek, Rupec, Petrška, Götz, Ferderber; čuče: Pavleković, Vrđuka, Babić trener: Arthur Gaskel
	gornji red, slijeva: D. Babić, Rupec, Ivančić, Perška, Mantler, srednji red: Cindrić, Giler, Rudolf Hitrec, Remec, N. Babić, Urbanke, Josef Brändstatter (trener); ispred sjedi: Mihelčić
	stoje, slijeva: Mihelčić, Cindrić, D. Babić, dr. Marošević (predsjednik), Gmajnički, Perška, Stanković, Rajković Gumhalter čuče: Kralj, Remec, Kovačić, Mihaljević, Mekić trener: Imre Poszonyi
	stoje, slijeva: Urch, Jazbinšek, Hügl, Jozo Jakopić (tajnik), Kovačević, Kokotović čuče: Danić, Lešnik, Antolković, Pleše, Medarić trener: Martin Bukovi
	stoje, slijeva: Jakopić (glavni tajnik), Jazbinšek, Cimermančić, Đanić, Belošević, Lešnik, Urch, Brozović, čuče: Antolković, Matekalo, Žalant, Kokotović trener: Martin Bukovi
	slijeva: Antolković, Glaser, Brozović, Cimermančić, Dubac, Lešnik, Jazbinšek, Wölfl, Pleše, Lechner, Kokotović trener: Martin Bukovi
	slijeva: Cimermanić, Pukšec, Željko Čajkovski, Jazbinšek, Benko, Jurić, Kacian, Wölfl, Horvat, Arneri, Pleše trener: Karl Mütsch
	gornji red, slijeva: Majerović, Čonč, Crnković, Osajnak, I. Horvat, Kralj srednji red: Dvornić, Strnad, Ž. Čajkovski, Banožić, Benko, Cizarić, Ivan Jazbinšek (trener) sjede: Ferković, Lipošinović, Kukec, Šikić, Režek, Mantula
	slijeva: Režek, Košćak, Lipošinović, Šikić, Hmelina, Matuš, Benko, Šantek, Jerković, Irović, Crnković; još igrali Gašpert, Banožić, Čonč, Ferković, Horvat, Hugl, Kolonić i Prelčec trener: Gustav Lechner
	gornji red, slijeva: Bošnjak, Kurtela, Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec srednji red: Čačković (fizioterapeut), Ivković, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Bračun, Vlak, Belin (pom. trener) sjede: Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Miroslav Blažević (trener), Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić
	stoje, slijeva: Vlaović, Ladić, Pakasin, Lesjak, Cvitanović, Mamić, Stanić, Ibrahimović, Panadić čuče: Adžić, Škrinjar, Halilović, Kosić, Marić, Gašpar, Turković, Peternac, Ištvanić trener: Miroslav Blažević
	gornji red, slijeva: Slišković, Mladinić, A. Petrović, Jeličić, Mamić, Soldo, I. Cvitanović, Viduka; srednji red: Radanović (fizioterapeut), Tomas, Ibrahimović, Golubica, D. Šimić, Ladić, Marić, Kovačić; donji red: J. Šimić, Turković, Mlinarić, Z. Cvetković (pom. trener), Zlatko Kranjčar (trener), Vlak (pom. trener), Krznar, Gašpar, Kosić
	gornji red, slijeva: Kovačić, Mladinić, A. Petrović, Slišković, A. Dautbegović, I. Cvitanović, Viduka, Jurčić; srednji red: Radanović (fizioterapeut), Galić, Marić, Ibrahimović, Krznar, Rukavina, Ladić, M. Cvitanović, Štefulj, Marković (pom. trener); sjede: Šarić, Mujčin, Braović, Otto Barić (trener),Vlak (pom. trener), Kosić, D. Šimić, Gašpar
	gornji red, slijeva: Ibrahimović, Mladinić, M. Cvitanović, Jurčić, Stinčić (pomoćni trener), Bišćan, Tomas, Viduka, Butina; srednji red: Radanović (fizioterapeut), Orsag (pomoćni trener), Krznar, V. Petrović, Jeličić, Jurić, Ladić, Šokota, Prosinečki, Gašpar, D. Šimić, Mlinarić (pomoćni trener), Braović (pomoćni trener); sjede: Mujčin, Jurčec, J. Šimić, Munoz, Z. Kranjčar (trener), Šabić, Rukavina, Šarić, Marić
	gornji red, slijeva: dr. Župančić, Babić, Prister, Novosel (glavni direktor), Bišćan, Bukovina, Šokota, Cvrk, Mikić, Canjuga (predsjednik), Vitez, Štefulj, Mujčin, Prosinečki, Jurić, Jurčić; donji red: Banović, Šimić, Sedloski, Tokić, Rukavina, Kozniku, Rukavina, Šabić, Tomas, Mikulenas, Cvitanović trener: Ilija Lončarević
	gornji red, slijeva: Marijan Vlak (trener), Šimić, Hrvoje Braović (pom. trener), Butina, Pavlović, Bišćan, Sedloski, M. Cvitanović, Tokić, Cvrk, Abramović donji red: Pilipović, Šabić, Tomas, Bazina, Krznar, Mikić, I. Cvitanović, Šarić, Vasilj, Šokota, Mujčin još su igrali: Ladić, Jurić, Prosinečki, Rukavina, Jurčić, Jeličić, Kozniku i Mikulenas
	gornji red: Kristijan Polovanec, Mario Jozić, Igor Cvetković, Boštijan Cesar, Dino Drpić, Tomislav Butina, Marko Marić, Goce Sedloski, Mate Dragičević, Jasmin Agić, Dario Smoje srednji red: Ado Kožul, dr. Mladen Čepulić, Željko Stinčić, Igor Gabrijelić, Miroslav Stipić, Miroslav Blažević, Đuro Bago, Mario Novak Stanko, Igor Serdar, Davor Bukovina sjede: Damir Krznar, Dalibor Poldrugač, Mihael Mikić, Dario Zahora, Dumitru Mitu, Silvio Marić, izvršni dopredsjednik Zdravko Mamić, Niko Kranjčar, Boško Balaban, Ivica Olić, Edin Mujčin, Mario Jurić, Danijel Krivić
	gornji red: Hrvoje Čale, Goran Ljubojević, Eddy Bosnar, Vedran Ćorluka, Ivan Turina, Dino Drpić, Marko Šarlija, Marijan Buljat, Ante Tomić, Zoran Mamić srednji red: Igor Serdar, Filip Lončarić, Hyn Kim, Tomislav Talijanac, Teo Kardum, dr. Mladen Čepulić, Zvezdan Cvetković, Mirko Lulić, Davor Bukovina, Mathias Chago, Saško Pandev, Dario Zahora, Neven Vuljanko, Mario Petrović donji red: Mario Lučić, Araujo dos Santos Etto, Silvio Marić, Eduardo da Silva, MIljenko Rak, Džemal Mustedanagić, trener Josip Kuže, Tomislav Obradović, Alen Dautbegović, Luka Modrić, Ivan Bošnjak, Miroslav Šarić, Dumirtu Mitu, Livio Cvrk

gornji red: Ivan Turina, Mathias Chago, Ante Tomić, Vedran Ćorluka, Mihael Kovačević, Tomo Šokota, Filip Lončarić, Dino Drpić, Gordon Schildenfeld, Nikola Pokrivač, Carlos,  Ivan Kelava srednji red: Mario Novak Stanko (fizioterapeut), Mario Petrović (fizioterapeut), Hrvoje Čale, Josip Tadić, Miljenko Rak (kondicijski trener) , Boris Kubla, Rajko Magić (pomoćni trener), Mirko Jozić (trener vratara), Fahrija Dautbegović (trener vratara), Marijan Buljat, Did'dy Guela, Livio Cvrk (ekonom), Hrvoje Šojat (liječnik), Marko Rubinić (fizioterapeut) donji red: Etto, Dario Jertec, Mihael Mikić, Luka Modrić, Branko Ivanković (trener), Eduardo, Davor Vugrinec, Ognjen Vukojević, Sammir